Poniženje

Ranjena šapa, koje poniženje!

Šepam, poput svih drugih. Poput svih onih koji pognute glave pokušavaju utjeloviti duh ratnika.

Kako itko može biti ovako slab?

Zar se ostatak svijeta ovako osjeća?

Hodam pognute glave, ofucanog krzna, njuške uperene u pod. Rep mi je uzdignut visoko, za to imam snage. Ali nestao je onaj stari ratnički duh, ispunjen sam sumnjom, sve oko mene je nesigurnost.

Zar se ostatak svijeta ovako osjeća?

Ponižen sam, osramoćen, ali poniznost mi je donijela i dar. Odjednom promatram svijet odozdo, dižem pogled gore, i nailazim na nešto što nisam očekivao – nekog jakog tko se želi baviti tom mojom ranjenom šapom.

Sunce nekako čarobno sjaji dok ne vodiš bitke, i kad se prepustiš toj snazi. Kad ne dopustiš da borba prevlada.

Zar se ostatak svijeta ovako osjeća?

Bljeskovi svjetlosti onemogućuju mi da vidim čisto, ali osjećam se tako posebno.

Osjećam da se događa nešto čudesno, i sada mi je drago zbog te ozlijeđene šape, i usporenosti života, i njuške koja na pola visi u zraku.

Drago mi je što ne propuštam čuda koja se rađaju

baš ovdje.

U nepomičnosti, u sumnji, u nesigurnosti,

u mraku.