Teško je shvatiti koja su pravila kad nema prepreka, sumnji ili zastoja, kad nema čvorova koje prsti moraju razvezati.
Kad u zraku lebdi jedino veselje, nemirne ruke postaju problem.
No, uz pomoć mašte, to veselje sada ću progurati kroz ušicu igle.
Zamislit ću ušicu, tu neizmjerno malu vjerojatnost, kao proplanak bez granica.
Jedino što mogu nazvati međom bit će višestoljetna stabla koja se naziru u daljini, i koja se ne zamaraju našim ovoživotnim mukama.
Štoviše, ne tvrde da su početak ili kraj, ne razumiju našu potrebu da dijelimo poznato od nemogućeg. Samo stoje i daju utjehu već viđenog ograničenja.
Smjestit ću se točno u sredinu svog čarobnog proplanka, zarobljena tim čvrstim stablima u daljini.
Lijepa je to ušica igle – široko zeleno prostranstvo, omeđeno zelenilom koje tvrdi da nije međa.
I tu ću zasad ostati, slobodnih ali mirnih ruku.
Neka po njima padaju latice, dok srce upija miris trave.
Spirit of Tara 