Malo meda

Ljubitelj sam surove suštine života, i vremena koje mora proći da bih iskočila iz vlastite kože.

Zvuk medeno gorkog glasa čini baš to – nježno mi prođe površinom tijela, pa me natjera da kožu bezglavo skidam ne bih li osjetila još.

I postajem otvorena rana, a svaki daljni zvuk je paprena gorčina koja liječi.

Đumbir sa malo meda – to je okus tog zvuka.

Nešto papreno unutar guste smjese, jantarne i slatke, kojoj trebaju godine da se prelije u posudu iz koje ćemo ju piti.

Tu sporost, tu tromost, tu slatku zadršku čuva papreni okus đumbira, i upućuje mi upozorenje – neke stvari ne bi trebali brzati.

Taj papar, taj led, taj med, sve skupa, na meni, razliveno, bez kalupa. I ne mogu reći zašto sam se, poput šećera, tako rado ogrnula gorčinom.

Godi mi, papar i led zamotani u slatko, led koji se ne topi, šećer umotan u vječno.