Razgovor s Igorom Krnićem: Meditacija – igrom do svjesnosti

Igor Krnić, učitelj yoge u studiju Mantra4Yoga, ima jedinstven i svjež pogled na praksu meditacije. Odmak od svakodnevnog života, lakoća, mekoća, igra, raditi manje – neki su od pojmova kojom je opisuje.

Svakodnevni život nosi svoje turbulencije i nemire, a meditacija je jedan od puteva prema mirnijem i svjesnijem životu. Igor Krnić, učitelj yoge u studiju Mantra4Yoga je praksu meditacije započeo u studentskim danima. Tijekom godina, stvorio je jedinstveni pristup kojim ljudima približava tu temu i danas će s nama podijeliti svoje uvide.

Što najviše želiš reći o meditaciji?

Meditacija je zabavna i lagana. Prilika da se u svakodnevnom životu odmaknemo od ustaljenih životnih navika te ih možda i transcendiramo. Ne bi je se trebalo shvaćati kao neku vrstu super koncentracije ili teškog i ozbiljnog rada. Sva ozbiljnost i rad koje meditacija traži je da redovito meditiramo. Većina ljudi ima dojam da meditacija iziskuje dodatni napor, ali treba uložiti manje napora nego što smo navikli ulagati u svakodnevne aktivnosti. U početku nam se učini da “potrošimo” 15-20 minuta, ali sa redovnom praksom stvorimo višak vremena.

Kako nam meditacija može pomoći da pogledamo u sebe, u svoj unutarnji svijet?

Nema potrebe truditi se eksplicitno gledati unutra, lakši način je dopustiti da nešto počne izlaziti van i promatrati. Čovjek krene meditirati i on u biti ništa ne dopušta, ima da meditira i da se stvari mijenjaju jer inače…neće meditirati. Tako je navikao u životu. Znači paradigmu “raditi više i očekivati” zamijeniti sa “raditi manje i dopuštati”. Samo sjedni i dopusti da krene izlaziti.

Zašto je meditacija tako lagana, zabavna?

Baš zato što dopuštaš da izađe svašta. Ako stvarno dopustiš i promatraš, možeš povući paralelu sa funkcioniranjem života. Život je koji put lijep, koji put ružan, koji put lagan, koji put težak… Sve što se događa u životu događa se u meditaciji i obratno. Zabavno je kroz meditaciju lagano gledati i igrati igru života.

Kada u meditaciji izađe nešto loše, kako je onda zabavna i zaigrana?

Zamisli se u lunaparku kako ideš na najzabavniju moguću atrakciju. Dio tebe zna da ćeš proživjeti neke osjećaje koji sigurno nisu ugodni, ali znaš da si u kontroliranim uvjetima. Znaš da ti se neće ništa dogoditi. Tako je i ovdje, imaš kontrolirane uvjete, želiš dopustiti da nešto izađe, a znaš da se ništa neće dogoditi. Najstrašniji događaj, najstrašniji osjećaj u tvom životu, a opet ti sjediš. To donosi mir, spokoj i prihvaćanje i u svakodnevnom životu gdje je te kvalitete teže i bolnije osvijestiti.

Znači, problem je to što ljudi žele meditaciji pristupiti na svakidašnji način, no to je nešto nesvakidašnje. Kako uputiti ljude na to nešto izvan ove realnosti, kroz nešto iz ove realnosti?

Čovjeku je, odraslom pogotovo, jasan pojam igre i rada manje, ali on to ne zna. On se svakodnevno ne igra i on svakodnevno radi više. U tom smislu je nesvakidašnje. Jednostavno ne zna sjesti 15 min i igrati se, iskreno, jer mu se igra.

Kao djeca smo imali tu lakoću, onda smo se igrali. Da li to povezuješ s time da smo u djetinjstvu imali prirodno takvo stanje meditacije?

Kao klinac sam igrao nogomet. Bilo je teško trčati, ali isto znam da nisam imao dojam, ma rađe ne bi trčao nego trčao. Rađe bi trčao i igrao se. Igrao se. Odrasteš, igraš nogomet, opet trčiš ti i teško ti je, ali rađe ne bi trčao. Ne bi trčao. Ne bi se baš ni igrao, ako moraš trčati. Recimo samo da se kao dijete znaš igrati i raditi manje. Onda se nešto promijeni.

Što se promijeni?

Slično kao i u meditaciji, prestaneš dopuštati da nešto iz tebe izlazi. Ne igranje i radi više dovode do toga da puno više ulazi u tebe. U nekom trenu to što ulazi krene te prekrivati, pa izgubiš doticaj s nečim što je prije izlazilo.

Stvari polako ulaze u nas i počnu nas prekrivati?

Društvo te danas tjera da učiš, uzimaš, ne gubiš vrijeme… Sve to ulazi i prekriva te. To se naglašava kao bitno. Ulazi sami po sebi nisu problem, neizbježni su, ali se zaboravilo ono što izlazi iz nas. Ono što izlazi je drugačije kvalitete i vrijednije. Kao dijete bi vrisnuo od sreće. Od tuge. Nije bitno, vrisnuo bi. Kao odrastao čovjek naći ćeš tisuću razloga zašto ne vrisnuti – a znaš da bi vrisnuo. Trebamo se sjetiti ili ponovno naučiti kako dopuštati da izlazi.

U kontekstu meditacije, da li su i različite tehnike ono što ulazi?

Da. Puno toga što ulazi je bitno i dapače želimo da uđe. Tehnike meditacije su jedan primjer. Međutim i tehnike služe da bi otkrile nešto unutra, dopustile da nešto izađe. Zadatak tehnike je da uđe, odradi svoj posao i izađe. Tek tada možemo pričati o meditaciji. Kruto držanje za tehniku nije meditiranje. Tehnika ima svoju svrhu i pozitivne efekte no na kraju, nakon dugo vremena te iscrpi. To iscrpljivanje početak je njenog izlaska.

Različite tehnike meditacije, vođene meditacije, kada pričamo o meditaciji, o čemu zapravo pričamo?

Za početak možemo pričati o svemu. Moja vizija je u konačnici raditi manje. Slušati muziku, raditi vizualizacije, biti na vođenoj meditacjii…sve to spada u raditi više. Za početak je tehnika često potrebno jer imamo naviku raditi još sto drugih stvari, ali sa vremenom i ona postaje previše. Tehnika uvijek traži vezu prema vani koliko god ona suptilna bila. Meditacija nije samo vrhunska koncentracija. Da, i koncentracija je prisutna, ali postoji nešto puno veće inteligencije, dimenzije..svijesti. Toj svijesti trebamo dopustiti da izađe. Meditacija bi zapravo bila neometano izviranje svijesti.

Kakav je odnos učitelja i učenika meditacije? Koja je uloga učitelja?

Kad pričamo o meditaciji pričamo i o nekim tehnikama. Manji dio je da ti prenese neku tehniku ili dati pomogne naći tebi odgovarajuću tehniku. Veći dio je da ti pomogne da dopustiš sebi da nešto izađe. Stvarno ništa više.

Razgovaranje o svojim iskustvima u meditaciji?

Kontraproduktivno. Ideja je dopuštanje da nešto izađe. To je jedino iskustvo koje nam je zajedničko. Ono što izlazi je jako individualno i nema puno svrhe pričati o tome. Iznimka je razgovor sa učiteljem.

Meditacija se često povezuje s prosvjetljenjem, čak da je cilj meditacije postići neko prosvijetljeno stanje.

Nema potrebe za pričom o dubini iskustva. Čim očekuješ da te meditacija treba negdje nužno voditi i kako ćeš se s meditacijom prosvjetiliti opet upadaš u zamku u kojoj radiš više. Svrha toga je jedino da se na kraju izmoriš i prestaneš sve to raditi i očekivati. Tek tada krene ono što smo priželjkivali. Ali ovaj put bez rada i uz dopuštanje.

Da li je iskustvo meditacije neki osjećaj neutralnosti?

Često se uz meditaciju vežu pojmovi dubokog mira, ljubavi, dobrote, niz pozitivnih ideja. Moje iskustvo je da su oni puno više neutralni. Da me netko pita u dubokom stanju meditacije da li sam okružen bezuvjetnom ljubavi, ja bih rekao da. Da me pita da li sam okružen bezuvjetnom mržnjom, rekao bih isto da. Predznaka se izgubi. Čim tom iskustvu možemo staviti klasični predznak, tada tu još nešto izlazi što je ranije ušlo u čovjeka. Ima i to svoju vrijednost, ali samo u ovom materijalnom, svakodnevnom svijetu. Na primjer: osjetio si iskustvo dubokog mira. Super, probaj ga osvijestiti tokom cijelog dana jer sada znaš kakav je to osjećaj.

Par riječi za kraj?

Bilo bi super kada bi završili meditacijom.

I tako meditiraše lagano i zabavno…