Vodenjak u sadašnjem trenutku

Idem sada.
Ne nosim nikoga sa sobom. Niti prošlu niti buduću ja.

Ne nosim ništa od onoga što bih mogla postati, ne nosim ništa od onoga što je već bilo. Nikada mi to nije ni trebalo. Teret prošlih rana, obećanja boljih dana.
Ne treba mi ni bolje sutra, niti želim zaboraviti jučer.
Neka sve to bude, neka biva. Neka moja prošla i buduća lica žive svoj život, neka nastave tamo gdje sam ih ostavila.
Zamjerala nisam, zamjerati neću. Neka kao i svi drugi ljudi, moja prošla i buduća lica žive u spokoju, počivaju u miru.
Neka im. Neka im život duboko u mojim sjećanjima i daleko u mojim nadanjima. Neka im život u sjećanjima ljudi kojima su se smiješila, neka im život u snovima ljudi koje će jednoga dana grliti. Neka žive, svojim životom, neka biraju. Kuda će, kako će…
Mene neka ostave, ovdje. I sada.
I neka mi ne zamjere što se rastajemo.
Neka mi ne zamjere što ostajem, u ovom trenutku.
Neka mi ne zamjere ako sanjam o vječnosti.
I mjestu gdje nikoga od nas nema.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s