Bilo bi mi draže da sam učinila nešto krivo, pa da ti se mogu vratiti i tvrditi da nije tako. I nastaviti našu igru.
A ovako…
Ovako naše igre nestaje i meni jedino preostaje da stojim ponosito u daljini i razočaranju i da gledam kakvog sam to gubitnika ostavila iza sebe. To jest, koji je to slabić izabrao sve osim mene, nakon što mi se usudio predstaviti kao izabrani, kao dugo očekivani, kao onaj koji je meni ravan. A ispao lakrdija.
Preostaje mi i da čekam da mi ponudiš ispriku, ali čekanju nisam vična. Niti sam vična tome da jedan neprestano ranjava, a drugi sezonski ispušta suze i pati. Krug života sam zamislila malo drugačije – da se neprestano okreće meni u korist, jer ja sam dragi, rođena pobjednica.
Nisam rođena da bih bila žrtva, rođena sam da pripadam plemenu jednakih, moćnih, neustrašivih. Poštovat ću te onog dana kada se ti sjetiš poštovati sam sebe, opet ću te pogledati, s prezirom ili bez, kada se usudiš podignuti pogled, kada se usudiš zaurlati da nešto vrijediš. A kada dokažeš da vrijediš ponešto, a zatim i mnogo, nestat će prezira kojeg sada osjećam prema tebi tako nemoćnom i slabom, ili bolje rečeno – zaboravnom. Nemoć i slabost bih još i nekako oprostila, ali to što zaboravljaš da možeš biti častan, hrabar i pun ljubavi za dati, to ne mogu zaboraviti jednako toliko koliko se ti toga ne možeš sjetiti.
Ne mogu te gledati dok se kao mače umiljavaš nekom gospodaru koji ti nosi hranu, umjesto da naoštriš kandže i kreneš u potragu sam. Ne mogu te gledati dok milo mijaučeš umjesto da zastrašujuće ričeš, dok spavaš u tuđoj kući misleći da si car. Ne, dušo, kraljevi lutaju sami, sa sebi jednakima.
Ali ako misliš da sam preoštra, dobro, evo, ispričat ću ti se.
Ispričavam ti se što ne sumnjam u sebe, pa u moje meso nije zagrizao tisuću i jedan krpelj šireći svoj otrov mojom krvlju. Ispričavam se što je moja krv kraljevska, uzavrela, čista i što nemam nit straha, nit stidljivosti, nit srama i zauzimam prijestolje koje čeka mene i meni slične.
Žao mi je što si slab i što me nisi dostojan. Žao mi je ako si ušao u priču s kojom se nisi mogao nositi, i što si umjesto junaka postao izbjeglica, što si išao tražiti način da upadneš u neku novu priču, umjesto da ljudski završiš ovu našu.
Žao mi je i što nemaš samopouzdanja, pa se tješiš s jatom slabijih koji cvrkuću na svaki tvoj potez, jer ne znaju bolje – a i šuplje su im glave, pa ili ne vide koliko si prazan ili im to ne smeta. Možda te smatraju sebi ravnim, a tebi se samo pričinjava da stojiš na tronu. Možda si sam tu priču pričaš, možda u nju i vjeruješ jer ti je tako lakše. Kočoperiti se u neznanju, praviti se da je svaki podsmjeh pohvala i svaki prezir priznanje jer, o, toliko si postigao, ti beznačajna, nesuvisla, izgubljena kukavico!
Spirit of Tara 