Jednom sam živjela kako ti živiš. Jednom sam govorila jezikom kojim ti pričaš. Jednom sam bila jedna od tvojih.
A sad me se ne sjećaš. Niti me prepoznaješ.
Vidiš nekog drugog.
Neprijatelja. Prijetnju. Nevoljenu. Nedovoljnu.
Zbog onoga što su ti rekli, ti u mene sumnjaš, ti me odbijaš, makar te srce zove.
Ti me ne prepoznaješ, ali srce te natjera u sumnju, da sumnjaš u svoj razum i naučene parole.
Pa sjeti se…
Da tvoje i moje srce pokreće ista snaga, ista čežnja, ista nada. U bolje sutra, u bolji život, u ostvarenje svih naših snova.
Sjeti se
Da želimo učiti iz bolne prošlosti, i da možemo progutati gorke uspomene bez da izgubimo ovaj osmijeh na licu i osjećaj ljubavi koji se rodio između nas, bivših ljubavnika, bivših neprijatelja.
Sjeti se
Da smo razbili ovaj urok, i iz našeg prokletstva izvukli mudrost, da želimo krenuti dalje, učeći iz onog što je bilo, sjećajući se onog što ne želimo ponoviti.
Sjeti se da se možemo smijati i plakati u isto vrijeme, da možemo ići prema naprijed dok pričamo o onome što smo ostavili iza, da možemo voljeti i vidjeti istinu, a opet si opraštati velike propuste.
Pokušat ćemo opet, još jednom, ali ako ne uspijemo…
Nikom ništa.
Pružit će nam se još jedna šansa, mi ćemo si tu šansu pružiti. Tko drugi i postoji? Ovaj Svemir ne stvara nitko drugi, nego mi, bivši ljubavnici, bivši neprijatelji.
Spirit of Tara 