Hodaš uz mene, voliš me. Hodam uz tebe, volim te.
Kuda idemo i kako, to nam je isto. I zato ćemo se voljeti na drugi način.
Nećemo se voljeti kao slučajni susreti, kao veličanstvena iznenađenja. Voljet ćemo se dosadno, neprimjetno, stalno. Voljet ćemo se isto.
Kako ja volim tebe, tako ćeš ti voljeti mene, neće biti iznenađenja.
I ne trebaju mi iznenađenja.
Iznenadilo me što postojiš, ali kada je prošao taj trenutak zabezeknutosti i šoka, pozdravila sam mir, ispunjenje i sreću.
Neću žeđati za promjenom jer sam našla mjesto gdje želim biti i ruke koje će me tamo zadržati.
Neka se svijet mijenja, ali ti mi ostani isti. Dosta mi je iznenađenja.
Još uvijek se oporavljam od šoka što postojiš, što me voliš, što te znam.
Iznenadit ću se samo još jednom, trenutak prije nego što zadnji put izdahnem, kada shvatim da si zaista postojao, da si me volio, i da te odnekud već znam.
Spirit of Tara 