Sjećaš li me se?
Molim te reci da da, jer puno je vremena prošlo, i ja se više ne prepoznajem.
Možda kroz tvoje uspomene nađem svoje korijene. Možda kroz tebe prođem unatrag, na početak, pa nađem dom.
Sjećaš li se odakle sam? Odakle sam došla i zašto sam otišla?
U redu, vodi me.
Putujmo unatrag, unutra. U tišinu, u mir, u jednu točku u kojoj, bojim se, sve nestaje. Ali ja ti vjerujem.
Želim se sjetiti, ali želim se i sakriti. I mami me ta točka u kojoj ćemo oboje nestati, i u kojoj ćemo biti sigurni.
Zanimljivo. Nisam nikad povezivala sigurnost sa uništenjem.
Zanimljivo. Želim biti sigurna, no ne želim zaštitu. Idem nekamo, i mislim da se neću htjeti vratiti.
Hoću li se zauvijek začahuriti u svom sigurnom nestanku, u nestanku sigurnosti?
Da, želim se vratiti. Makar nestala.
Nema povratka.
Nema povratka nakon sjećanja.
Nema povratka nakon rađanja.
Nema povratka nakon preporađanja.
Spirit of Tara 