Smrt nije trenutačna, niti je lagana, puno toga se mora odviti, puno toga se mora raspasti pa rastvoriti, zatim zašiti šavove i zaboraviti pa nastaviti, a ne se pretvarati da ništa nije bilo.
Kroz umiranje pretvaramo otrov u znanje, kuhamo ga dok ne postane sjeme snage koja će se razviti kasnije, kroz nove pokušaje, kroz nove izazove.
Može se činiti da je umiranje prerušeno stvaranje, no ipak nije tako. Stvaranju je želja Nešto, dok umiranje čezne za Ništa.
I iako se snaga kojom dobivamo Nešto i snaga kojom dolazimo do Ništa jačinom mogu mjeriti, ciljevi su drugačiji.
Putevi će nam se razići i naći ćemo se na različitim stranama.
Ti ćeš biti ponosna na sebe i na sve što si stvorila, ja ću biti svjesna da sam moćna jer sam tako uspješno izgubila.
Dok ti ovaj život živiš, ja radije kroz njega umirem, i ne bih se dalje raspravljala.
Svatko je odabrao svoje.
Bilo Nešto ili Ništa, trebat ćemo razviti snagu.
Prije nego što se rastanemo, zaželjet ću ti sreću u nastojanjima da budeš Netko i Nešto, i zamolit ću te da ne zaboraviš da sam ja oduvijek htjela postati Nitko i Ništa.
Jer bože sačuvaj da se sretnemo mnogo kasnije, pa da pomisliš da nisam ostvarila sve svoje snove i da nismo jednako jake.
Jer ako ćemo odmjeravati snage, Ništa će zatrti Nešto, a onda će se Nešto silom probiti iz Ništavila.
A nema razloga za nadmetanje i nasilje. Čemu raditi cirkuse kada možemo pratiti cikluse?
Možemo procijeniti kada je vrijeme za Nešto, a kada je vrijeme za Ništa.
Malo ti, malo ja.
Spirit of Tara 