Dosta mi je više ovog mosta.
Dovoljno dugo na njemu stojim, moram krenuti.
Dalje?
Ne!
Negdje.
Tomu služi most. Da stoji otvoren, da ga mogu prelaziti, jer nije mi da biram stranu. Nije mi važno, niti će mi ikad biti.
Važno je poljubiti.
Svaki izbor, svaki tren, a onda opet krenuti.
Nije bitno kuda, jer ništa ne tražim. Ništa mi ne treba.
Iz trenutka u trenutak postajem nešto drugo,
sama sam svoj vjetar u leđa.
Spirit of Tara 