Ne znam ništa o ničemu, ali pamtim.
I osjećam. Iza ugla istu ali novu grešku.
Kažu da oklijevam, da sve što činim nema smisla, i ide protiv zdravog razuma.
Ali ja ne idem nigdje, pa ni protiv ičega, u razum ni ne zalazim. Duboke vode pamćenja su mi dovoljne, težina onog što se još nije rodilo dovoljno je glasna.
Ova tama mi je jasna.
Osjećam cijelim bićem što me čeka, i prije nego što dođem do točke gdje nema spasa, i nema lijeka, zahtjevam –
Da svi kolektivno izađemo iz glave, da se prestanemo pretvarati da ono što nije očito nije jasno, i da naučimo bez razuma uočiti opasnost.
Iza ugla istu ali novu grešku.
Ali i nadolazeću sreću.
Spirit of Tara 