Prolazim kroz otrov, otrov me pokušava uvjeriti da sam ja isto otrovna. Ja, doduše, smatram da sam nevina.
Morat ćemo se naći na pola puta i priznati si da se nešto zaista događa, neka transformacija, dok izvorna nevinost i veza sa dušom ostaje netaknuta.
Mijenjam se doista dramatično, ali zemlja se ne raspada, raspada se svijet koji zovem mojim, kojeg svojatam. Kojeg sam stvorila sama?
Imam onda pravo.
Svoje kreacije uništiti.
Kreacije su, i ničije nego moje.
Tu imam moć.
Duboko unutar, u pozadini, daleko ispred ishodišta mog vlastitog kretanja.
Tu sam svoj car, svoja carica, imperije uzdižem i jednako tako katastrofalno ih rušim – u trenutku, sa istom količinom praiskonske divlje kontrolirane snage.
Ono što nije podložno tuđoj kontroli, ali može kontrolirati samo sebe.
To stvarno jest, po svim točkama optužnice, zaista zastrašujuće.
I to sam ja.
I bojim se.
Promjene, života, svoje vlastite moći, i načina na koji ću svoj život okrenuti naglavačke.
Ali i volim.
Volim ponovno rađanje, i apsolutno obožavam moć koju satiranje dotrajalog nosi.
Spirit of Tara 