Nasuprot mene, sjajne oči.
Dajem im riječ, dajem im svu svoju pažnju. Ne čekam svoj red jer znam da će doći. Čekanje neizbježnog je uzaludna stvar.
Dolazi moje vrijeme, moje riječi. Moje oči sada sjaje.
– Kakav sjaj, kakva slučajnost, kakva podudarnost! – druge sjajne oči odglume ushićenje, i to jako dobro.
I upadnu, bez poziva, u moje vrijeme.
U mom vremenu započinju priču o sebi, brzaju poput konjice, nižu riječi.
Ali poput onog čekanja neizbježnog, uzaludna je to stvar.
Prave riječi, izgovorene u krivo vrijeme, uvijek i zauvijek ostat će laž.
Spirit of Tara 