Dosta je. Dosta je negiranja svega što je Žensko, Osjetljivo, Nježno, Osjećajno, Tiho, Njegujuće.

Dosta je vaših Lažnih Lica kojima se dodvoravate društvu, dok u srcu osjećate nešto drugačije, imate neku drugu Potrebu.

Dosta je prešućivanja vlastitih Potreba, dosta je Sramežljivosti i Plahosti. Vrijeme je da se društvene strukture protrese Emocijom, da progovore glasovi onih koji ovo Društvo čine.

Vrijeme je da budemo nezadovoljni onime što smo stvorili, da cendramo, vrištimo, plačemo, padamo u nesvijest od očaja, pa da se temelji dotrajalih zdanja uruše od naše tuge i našeg razočaranja.

Vrijeme je da slušamo jedni druge, da pričamo o našim povrijeđenostima, bolima, sramotama, da priznamo jedni drugima ono što smatramo da su bile greške, da se izljubimo, izgrlimo, pružimo si potporu i krenemo dalje.

Da krenemo dalje sa sjećanjem na ono najgore sa mišlju ‘Ne ponovilo se nikad’, da hrabro trpimo uspomene na gorke dane da ne bi zastranili, pa da umjesto nečeg novog ne izgradimo opet istu nezamislivo blesavu priču.

Držimo se svoje boli grčevito, da nam bude putokaz, da nas podsjeti kuda ne ići, kuda ne skrenuti.

Primimo svoje suze kao jedini lijek, jedinu pomoć na tom dugačkom, mukotrpnom putu prema visinama, prema Dostojanstvu, prema Integritetu, prema Samodostatnosti.

Da na kraju puta stojimo sami u visinama i gledamo rijeku naših isplakanih suza kako poji druge duše u nevolji, kako im donosi olakšanje, okrepu, izliječenje.

Da na kraju puta stojimo sami i shvatimo – i za druge se isplatilo živjeti.