Intuitivno pjevanje – razgovor sa Zvjezdanom Kastrapeli

Intuitivno pjevanje nam pomaže da kroz igru oslobodimo svoj glas. Zvjezdana Kastrapeli, voditeljica radionica intuitivnog pjevanja, zaljubljena je u ovaj pristup koji u prvi plan stavlja istraživanje, igru i maštanje.

Spirit of Tara

Život Zvjezdane Kastrapeli je oduvijek ispunjen pjesmom. Njen talent je zapažen vrlo rano, te od svoje treće godine uživa u istraživanju vlastitog glasa. Pohađala je nižu muzičku školu, pjevala u zboru srednje muzičke škole i u a capella ansamblu u Banja Luci. U Zagrebu je učila solo pjevanje kod Mire Zidarić Orešković, te desetak godina pjevala bhajane, duhovne pjesme na sanskrtu.

line__1

Intuitivno pjevanje otkriva na jednoj radionici Plesa 5 ritmova. Oduševljena voditeljicom Stellom Davies, počinje organizirati njene radionice u Hrvatskoj. Za Stellu kaže: Kad sam nju čula, bila sam totalno oduševljena, do svakog je doprla. To je bilo nešto sasvim posebno. Postale smo dobre, prenosila mi je svoje znanje, iako se to sada odvija na daljinu jer se Stella preselila u SAD. . Njezina učiteljica Chloe Goodchild utemeljila je vokalnu praksu pod nazivom The Naked Voice. Prije dvije godine uspjela sam otići na njezinu radionicu i upoznati je u Engleskoj. Tom prilikom sam od nje dobila dozvolu da dalje prenosim njeno znanje. Zvjezdana je dosada organizirala 5 Stellinih radionica „Povratak kući svome glasu“ u Zagrebu i Zadru.

Ima li poveznica između a capella pjevanja i intuitivnog pjevanja?

A capella – to su različiti glasovi koji stvaraju harmoniju zajedno, ali se oslanjaju jedni na druge i sami na sebe, prateći dirigenta. Nemaju intonativnu podlogu na koju se mogu osloniti kao što je instrument koji nikada ne griješi. Zborovi sami istražuju intonativno gdje su i slušaju se.

To je disciplina, tehnika, kontrola, dah. To me približilo fizikalnoj strani pjevanja. Ali to je jedan pristup koji je pun discipline i stege, tradicionalno je takav, oduvijek je takav, teško je taj pristup promijeniti. To je razlog zašto većina ljudi misli da nema sluha jer ne mogu na taj disciplinirani, određeni, intonativno čisti način interpretirati ono što je napisao netko drugi. Intuitivno pjevanje je nešto sasvim drugo, nema kompozicije koju je netko zadao i napisao. To nije interpretativno pjevanje, u kojem ti dobiješ pjesmicu koju onda naučiš ili reinterpretiraš. To je nešto što izlazi iz samog čovjeka u datom trenutku, ako je atmosfera takva da se osoba može dovoljno opustiti i osloboditi utjecaja svog unutrašnjeg kritičara. Intuitivno pjevanje nas približava sebi i okreće nas toj našoj izvornoj glasovnoj moći. Kad se rodimo, što prvo radimo? Glasamo se. Glas je naše prirodno pravo koje stječemo rođenjem. On je sjedište moći i emocija i zato se teško odvažimo na njegovo istraživanje.

Kako se kroz intuitivno pjevanje radi na otvaranju emocija?

Sve se odvija u sigurnoj atmosferi, u dogovoru sa sobom i sa drugima, tako da se možemo opustiti. Slušamo istodobno i sebe i druge, sa puno suosjećanja. Angažira se cijelo biće – tijelo, um, osjećaji, duša, duh. Meni je fascinantno što sve ljudski glas može, koliko je duboko povezan sa svim dijelovima nas, a posebno s emocijama. Radimo i fizičke vježbe, jer kad čovjek uđe u tijelo, izađe iz glave. Puno se krećemo, istražujemo glasovno i dijelove tijela – kako se glasa stopalo, što bi moji kukovi danas izveli, kojim zvukom se želi moja ruka izraziti. Svaki put je nešto drugo. Sve radimo kroz igru. Glumimo saksofon, kontrabas, životinje – mijau mijau, kre kre… Sve je dobrodošlo. Vježbe su okrenute istraživanju svojeg unutrašnjeg svijeta u odnosu na druge sudionike i njihove unutrašnje svjetove. Točniji naziv radionice bi bio istraživanje glasa, oslobađanje glasa.

Koliko su ljudi slobodni na radionicama pustiti emocije poput tuge, razočaranja, boli?

To je jedna od svrha radionice, ono što je važno jest da su slobodni u tom okruženju i u toj atmosferi ići onoliko duboko koliko žele i koliko mogu, intuicija je nevjerojatna stvar. Intuicija je nešto što će nas uvijek dovesti tamo gdje nam treba upravo u onolikoj mjeri koliko nam treba. Važan je osjećaj sigurnog prostora, taj osjećaj da smijem, da mogu, da sam slobodna izraziti sve što jest u datom trenutku. Svaki put je grupa drugačija, ali te emocije su univerzalne. One su uvijek tu. Nema u njima nikakve sramote.

Da li intuitivno pjevanje pomaže osvijestiti žensku energiju u nama?

Radionice nam pomažu da budemo mekši prema samima sebi, da se ne osuđujemo toliko, da se ne kritiziramo. Da si damo prostora za tu mekoću i prihvaćanje i onoga što nije lijepo, uvjetno rečeno, dakle ne spada u te kategorije lijepo – ružno. Vjerujem da naš ženski dio to želi, to priželjkuje cijeli život, da u takvom okružju doživljava sebe. Kad čovjek malo životno sagleda doživljaje i iskustva, onda vidi da su svi ti dijelovi, sve te priče, svi ti događaji, lijepi, ružni, ovakvi onakvi, bili potrebni. Sve nas to čini onakvima kakvi jesmo. Bez tih, da tako kažemo, društveno neprihvatljivih dijelova nas i naših priča i doživljaja ne bi bilo ni nas kakvi smo sad. Tako da nas zatvaranje očiju pred time i ignoriranje svega zapravo odvlači od sebe. To je dio nas.

Koristite li glas za iscjeljenje?

Na individualnim satovima. Ako ljudi imaju nešto na čemu žele raditi, štogod to bilo, na kojoj god razini, mogu doći na individualni sat. To može biti običan sram, sram od puštanja glasa ikad igdje. Ima ljudi koji se  srame u bilo kakvom društvenom okruženju pustiti svoj glas, i govorni, ne samo pjevački. U ovom pristupu mi se bavimo govornim glasom, pjevanjem i tišinom. To su tri manifestacije glasa. I zašto volim ovaj rad – to nije nešto što ja radim drugome, ta osoba koja je došla ona to radi sebi. Kao da smo tibetanske zdjele. Terapeut uzme tibetansku zdjelu i s njom proizvodi zvuk, i tim zvukom mijenja frekvencije na osobi koja prima. A ovdje je osoba koja prima sama svoja tibetanska zdjela, jer te vibracije i ta energija idu tamo gdje je njoj tad potrebno. Zato je ona ta koja samu sebe iscjeljuje. Nema ništa izvana. Sve polazi od nas samih. Zvuk je naravno moćan. Danas se u alternativnoj i komplementarnoj medicini zvuk često koristi, poznato je da ima iscjeljujuću moć. Ali daleko je drugačiji učinak zvuka koji proizvodimo sami od zvuka koji netko drugi proizvodi za nas.

Zašto je tišina važna?

Tišina je dio svake glazbe. Ona je uvijek između dva tona. A u toj tišini spoznajemo bitak. Kad pjevamo AUM (A – svjesno stanje, U – stanje snova ili sanjanja i M – stanje spavanja bez snova), četvrta faza je tišina. Ta pauza je prostor za naš bitak. Na radionicama, ona nam dopušta da samo primamo. Neke od vježbi koje radimo duboko djeluju, i onda je teško odmah napraviti prijelaz s jedne vježbe na drugu. Jako je važno da si na kraju jedne vježbe zvukovanja dopustimo da se taj zvuk, ta vibracija i ta energija slegnu. Da dođu do nas. I da ih mi primimo.

Vrlo često smo na neki način zatvoreni za primanje, a tišina nam omogućuje da se otvorimo za primanje dobrobiti koje nam neka vježba daje.

Kako izgledaju radionice intuitivnog pjevanja?

Jedan od načina i pristupa jest ne prestati biti dijete. Ostaviti si tu slobodu da se zabavljaš i da istražuješ i kombiniraš stvari koje ti možda nikad prije nisu pale na pamet, ali se prepustiš intuiciji. I to je ono što ja radim. Svakodnevno. Na radionicama znamo biti dirigenti, imati orkestar mačaka, ma svašta…

Donesem i bubanj, šuškalice. Šuškalica, ako ti pomaže da se još više opustiš i prepustiš mašti, onda da, ali ako te sprečava da sudjeluješ u pjevanju, onda radije ne. Neki put dlanovima ili stopalima radimo ritam, nisu uvijek šuškalice nužne.

Jedan dio radionice je pjevanje tradicionalnih, odnosno plemenskih napjeva. To je nešto što sam dobivala tokom života od drugih ljudi, koji su me naučili, ili sam se ja potrudila da ih naučim. Ima afričkih, indijanskih, hrvatskih, napjeva na sanskrtu, s kojima se mi onda poigramo. Ili napravimo od njih višeglasje, ili ih napravimo u ritmičkom obliku, tako da svi mogu sudjelovati. Plemensko pjevanje je pjevanje u zajednici, kao što su naše bake pjevale dok su radile poljske poslove ili dok su zimi prele vunu. To je karakteristika svake zajednice, otkad je svijeta i vijeka, da pjeva zajedno. I za to ne trebaju nikakve kvalifikacije. I dok pjevamo te tradicionalne napjeve mi se zapravo vraćamo svojoj unutrašnjoj individualnoj prirodi, koja je ujedno kolektivna jer je u odnosu sa zajednicom. Pjevanje prirodno stvara zajedništvo, povezuje nas s drugima, ali i sa samima sobom. U prošlosti, a i danas u plemenskim zajednicama, nije se događalo da je jedna osoba na pozornici, a ostali slušaju. Naprotiv, taj plemenski zajednički način života sve je okupljao i u mašti, i u umjetnosti, i u pjevanju, i u sviranju i u plesu… Svi su sudjelovali, nije bilo pozornice između nas. Intuitivno pjevanje njeguje upravo takav pristup. Sve je dobrodošlo i događa se spontano, ne postoji samo jedan ispravan način, svi su načini izražavanja glasa i uspostavljanja kontakta s njim ispravni.

Kruna svake radionice je “Soul singing”, pjesma duše. To je najdublji dio, i najsuptilniji. Zato se i događa na kraju radionice. Taj dio uvijek počinje jednom kraćom meditacijom, koja nam pomaže da se opustimo i dođemo u kontakt s unutrašnjim glasom, tj. s pjesmom koja je zaista pjesma naše duše, našeg bitka, koji se želi izraziti. U tom trenutku počinje pjesma duše, svatko pjeva svoju, ali se sve na neki način nadopunjavaju pa se razvija jedna prekrasna zajednička duboka pjesma. Kad kažem pjesma ne mislim nužno na “ugodne melodije”. Svašta se zna tu dogoditi, svakakve emocije se znaju otvoriti u tom trenutku. No, mi smo dotad za sve to već spremni, i prihvaćamo. Njegujemo pristup koji sve prihvaća. A takva je i muzika. U muzici je sve dobrodošlo i za sve ima mjesta.

 Što te motivira da se baviš intuitivnim pjevanjem?

S ovim radom sa počela 2013. Uvjerila sam se osobno da je jako dobro, iscjeljujuće, da ima povoljne učinke na tijelo i na psihu. Bilo mi je žao da ja to držim za sebe, da ne podijelim ni s kim. I onda me u tome jako podržala moja prijateljica, učiteljica 5 ritmova, Silvija Tomčik, koja je htjela individualne sate. Polako sam organizirala taj rad, strukturirala ga, stekla samopouzdanje i uvidjela da to mogu iznijeti van i prenijeti ljudima. Sad više ne mogu zamisliti život bez toga.

Što bi poručila ljudima koji bi htjeli doći na radionicu?

Da se ljudi ohrabre, da ne sude knjigu po koricama. Samo zato što se to zove pjevanje, ne znači da je to pjevanje kompozicije koju je netko zadao. Ovo je naša vlastita pjesma koju nitko ne može otpjevati osim nas samih. Kad samo damo prostora našem glasu kakav jest, to djeluje jako povoljno i iscjeljujuće. Često kažem da pri tome ostavljamo želju da impresioniramo druge pred vratima. I da se posvetimo sebi, i onome što mi jesmo u tom trenutku. Što više prostora tome damo, to je bolje i za nas i za društvo. I za svijet. Chloe Goodchild kaže da je posvećivanje svom glasu i njegovo slobodno izražavanje sjeme individualnog i kolektivnog, a zatim i univerzalnog mira.

Ne moraš imati nikakvo muzičko predznanje da bi sudjelovao na radionici, tokom radionice bavimo se i melodijom i ritmom i disanjem i raznim vježbama opuštanja i zagrijavanja glasa, tako da dobiješ cjelovito glazbeno iskustvo, a da možda ni ne znaš što si sve probao.

Neki put je najteži izazov samo doći na radionicu, pojaviti se. Pa bih rekla, samo dođi, uvijek možeš otići. Ali bitno je da dođeš. Nemamo se čega bojati, stvarno radimo na  tome da se opustimo dovoljno da nas više te stvari ne plaše. Isto tako mogu reći da će se vjerojatno pri odluci da dođu na takvu radionicu susresti s mnogim izazovima i možda preprekama, no ne treba posustati. Dovoljno je pojaviti se.
Ništa se ne mora, sloboda je zagarantirana. Ako i želiš šutjeti, dobro, ali budi u toj šutnji, budi u kontaktu s tim, sa svojim glasom koji šuti. A ne sa svojim unutrašnjim kritičarom koji ti onemogućava da se izraziš glasom.

Svi se dobro osjećamo kada slijedimo taj impuls svoje duše, svoje intuicije, više mudrosti kako god to hoćeš nazvati. Ono što čini da se loše osjećamo jest zanemarivanje tog impulsa. Neslijeđenje tog impulsa. Jer ipak kad pročitaš objavu za ovakav tip radionice, nešto u tebi zazvoni. Ako zazvoni, poštuj taj impuls dovoljno da ga slijediš dalje. Ako ne, ne. Nismo svi isti, posebno kad se radi o umjetničkom izražavanju. A opet kad se suočimo s onim čemu nismo skloni, u čemu nismo dobri, otkrivamo nove stvari o sebi. Mislim da je umjetnički izražaj naše prirodno pravo, izražavanje samih sebe kakvi god jesmo. Bitno je da tom dijelu sebe damo prostora. Po mom iskustvu, to je lakše u grupi, s voditeljem, u sigurnoj atmosferi, gdje su ljudi dobrohotni, prihvaćaju sebe i druge. I uče se prihvaćati. Svi mi učimo. Cijeli život smo u učenju. Zašto onda to ne napraviti na dobrobit sebe i svog razvoja?

I za kraj, Zvjezdana nam kaže…

Nemojte prestati istraživati i nemojte se prestati igrati. Ja mislim da istraživanje i igra idu ruku pod ruku. Da bez jednog nema drugog. Igranje, istraživanje, sloboda, lakoća, koliko je to moguće, a i kad se čini da nije moguće. To nikada ne treba prestati. Kad to kažeš prejednostavno zvuči. Jer za intelekt je to prejednostavno. Ako nije komplicirano, ako nije teško, ako nije znoj, krv i suze, ne vrijedi. Onome što se radi s lakoćom i osmijehom ne pridružuje se vrijednost i poštovanje, a svemu što se radi kroz znoj, krv i suze, intelekt, kompliciranje, pridaje se veliki značaj. Zašto za sarkazam i cinizam ima prostora u društvu, a za smijeh, istraživanje, igranje i maštanje nema? A svi znanstvenici i umjetnici s kojima sam ikad razgovarala, rekli su mi da su do spoznaje došli upravo u trenutku opuštenosti, igre, zaigranosti i smijeha.

line__1

Radionice intuitivnog pjevanja sa Zvjezdanom Kastrapeli

 

One comment

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s