Draga moja,
znam da želiš sada patiti, jer i vrijeme je da patiš za sva zla koja si nanijela, tvoja duša se želi pročistiti. Obmanjivala si nas, varala i sada moraš naći svoj mir, i oprost. Moraš naći načina da zacijeliš rane koje si otvorila.
Nećeš biti zadovoljna dok te ne ugize isti bijes, ista nesmotrenost, isto sebičnost koju u sebi nosiš, dok i tebi netko ne postane nevjeran, dok i ti ne budeš izigrana, izdana od onih kojima najviše vjeruješ.
Nećeš biti zadovoljna dok ne postaneš jednaka.
Ovaj put ne po hrabrosti, već po ranama.
Zaboravila si, ne žive svi istu priču, tvoju priču. Postoji jedna Igra u kojoj postojiš i ti. Ali nisi ti ta koja određuje pravila.
Tvoja pravila nisu Božanski Zakon, i mi ne zaslužujemo biti kažnjeni, ne od tvoje ruke, samo zato što ti ne odgovaramo.
Ne zaslužujemo tvoju kaznu i odlazimo.
Primjećuješ, ostaješ sama.
Jesi li sama možda htjela biti?
Ne brini, kada se zaželiš društva, mi smo u blizini, ali…
Znam te. Htjet ćeš nam opet biti ravna, kao u dobra stara vremena, kad smo se voljeli, kad smo se zabavljali, kad smo igrali jednu drugačiju igru, koja nije uključivala ponos već srčanost, koja nije vidjela bijesa ali je plamtjela od strasti, koja je dijelila ljubav među svima, umjesto da od jednih samo uzima. Zaželjet ćeš napustiti svoja pravila, da bi opet igrala… Igru nad igrama.
Znam te. Htjet ćeš nam opet biti ravna i zarit ćeš kandže u svoje vlastito meso da osjetiš tu bol koju si drugima nanijela. Razderat ćeš si kožu, polomiti kosti, jer znaš, zakon je – moramo biti jednaki.
Moramo znati, moramo razumjeti.
Nismo ovdje došli biti nedodirljivi.
Nismo ovdje došli biti Nikad Ranjeni.
Niti smo došli sa isključivom uputom da budemo oprezni. To smo došli naučiti.
Naši dodiri nekad bole, naučit ćemo se liječiti.
A kada se oluje smire, a valovi još talasaju, naučit ćemo prijeći preko starih rana, izljubiti svoje ožiljke i, jednog dana, oprostiti.
Spirit of Tara 