Tako je to.
Moraš donijeti teške odluke, raditi u tišini, raditi u pozadini, makar ne vidiš nikakve koristi od onoga što činiš. Moraš se držati svojih odluka, makar izgleda da te neće dovesti nigdje, već da te samo vode u beskonačnu šetnju od jednog do drugog problema. Trebaš znati djelovati u mraku, bez osjećaja za nagradu. Trebaš činiti samo zato što činiš, trebaš živjeti samo zato da postojiš.
A tako je lako izgubiti fokus, skrenuti s puta… Lako je otići u ekstrem umjesto da se vratiš u centar.
Tome me podučavala Vaga. Idi dublje, ali ne odmiči od centra. Dala sam ti metu, rekla je, ne zastranjuj. Imaš jedan jedini cilj. Postigni ga. Usmjeri svoju snagu tamo gdje treba biti. Ne rasipaj, ne troši. Ne uzalud, ne bezveze. Odmjerenost, Škorpijo, odmjerenost! Dala sam ti mjeru, a ti iskoristi svoju snagu da prelaziš udaljenosti koje se mjere tom mjerom.
Da, baš je lako izgubiti fokus. A treba iskoristiti fokus. Fokus je jedino što imam. I fokus je Pravda. Jedini orijentir koji imam je Pravda. U meni uvijek mora živjeti Pravda, Odmjerenost, Istančanost, Obzir. Bez Obzira ne mogu nikuda. Bez Obzira ne krećem dalje. Bezobziran, bezobrazan, ne želim biti, ne želim postati.
Da, tako je lako izgubiti fokus. Ali opet, ako mi je fokus Pravda, možda ne gubim fokus, već se gubim u tom fokusu. Gledam kroz jednu točku, postajem ta točka… Gorim… Izgaram… Od svog tog fokusiranja… I onda dolazi eksplozija…
U redu je. U redu je eksplodirati, u redu je proširiti to što živi unutar tebe, jer sve tvoje je vrijedno, i vrijeme je da cijeli svijet za tebe zna. Za tebe i tvoje muke, za tebe i tvoje sreće. Nitko od nas ne bi trebao šutjeti. Baš naprotiv, svi mi moramo naučiti podizati glasove, puneći ih sa sve više veselja i ljubavi. Podizati glasove na viši nivo razumijevanja i suosjećanja. Galamiti o ljubavi i jednakosti, opjevati sve što smo saznali, sve što smo našli. Opjevati naš put na kojemu smo ostali pravedni i hrabri, a nismo izgubili sposobnost da osjetimo i dijelimo ljubav.
U redu je, Strijelče, da. U redu je izgubiti se u fokusu, nestati u svom cilju i roditi se opet. Dopustiti si eksplodirati i raznijeti se na sve krajeve svijeta, istražiti svojom malenkošću širine i visine, zaboraviti na mjeru. Odati počast Umjerenosti, ali krenuti u svijet nemjerljivoga, u svijet gdje se nećemo međusobno odmjeravati, već ćemo piti iz iste čaše. U svijet gdje ćemo zaboraviti na udaljenost i pohrliti jedno drugome u zagrljaj.
I saznati nešto novo, zašto ne?
Pa nije Istina da Vaga zna baš sve.
Spirit of Tara 