I ja mogu živjeti u svojoj Istini i ne odustajati od onoga što je ispravno.
Samo strah me koči, i sumnja. Neka čudna sumnja da one prave vrijednosti nisu vrijedne, ni vremena ni truda da se zadrže.
Pala sam u zamku lažova i sebičnjaka koji smatraju da je najbolje živjeti život na njihov način, gdje misle samo na sebe i cijeli svoj svijet izvrću lažima tako da bi oni ispali pobjednici i u pravu, a očito je da griješe i nanose bol drugima, i onima koje navodno vole.
To nije ljubav, to je osvajanje. To nije upoznavanje, to je poništavanje. Zarobljavanje, podčinjavanje.
I onda postojiš samo ti, nasilniče, koji misliš da si nešto dobio, osvojio, ali ubio si, uništio, i ne možeš ništa primiti od darova koji su mogli biti tvoji.
Ako spališ, uništiš, kako ćeš ikada naučiti, proučiti, spoznati? Kako ćeš upoznati ako zapravo želiš nametnuti nešto svoje?
Možda se namećeš iz straha da ne izgubiš sebe, ali već si se izgubio kad si se poistovjetio sa mjestom odakle dolaziš, kad si odlučio ne dati šansu ničemu osim onome što su te naučili kad si bio toliko mlad da se nije isplatilo sumnjati.
Ako želiš biti svoj, putuj! Ako želiš biti slobodan, jednog dana, od mlađeg i glupljeg sebe, i od svih, putuj!
Putuj, izgubi se, nađi…
Nađi ono strano što se savršeno uklapa u tebe. Nađi to nešto drugačije što ti tvoje okruženje ne može pružiti.
Upotpuni se, zaokruži. Budi čovjek od svijeta. Neka se svijet unutar tebe vrti.
Spirit of Tara 