Neki ljudi vole biti sposobni i uspješni, vole dostizati svoje ciljeve i ostvariti se na nekom polju. Naše društvo iznimno cijeni sposobnost, i kao posljedica toga, nesposobnost pada u sjenu, no onda se iz te sjene nenadano javlja, najčešće kroz lik i djelo onih koji duže vrijeme sjede na pijedestalu zvanom Uspješnost i Postignuće.
Zašto nikada ne smijemo zanemariti nesposobnost? Po konceptu Yina i Yanga, komplementarni pojmovi sadrže sjeme onog drugog u sebi, i lako je naslutiti da svatko tko je iole sposoban, je jednom bio potpuno nesposoban, da se do sposobnosti od nesposobnosti kreće, i ako želimo nešto imati, prvo to moramo nemati, da bismo to pokušali ostvariti.
Prvo moramo nemati, da bismo počeli čeznuti, pa da se stvori želja koja će nas katapultirati prema ne znam ni sama čemu. Uz nesposobnost, muči nas i neinformiranost i neznanje. Ali zasigurno, košara prvo mora biti prazna da bismo ju počeli puniti.
No baš time naš život postaje mnogo uzbudljiviji. Svatko dobiva priliku postati junak, samo ako nađe i prigrli svoju nesposobnost, svoju početnu točku. Nesposobnost je uvijek ona prava, sočna početna točka koja donosi plodove nikad viđene, nikad naslućivane.
Slaveći nesposobnost, mi vraćamo respekt momentu u kojem prepoznajemo da je napredak moguć, i da smo mi taj napredak u mogućnosti donijeti, ali ne još. U tom momentu, mi smo točno ono što nismo. Nismo dovoljno sposobni. Nismo dovoljno pametni. Nismo dovoljno maštoviti. Nismo dovoljno divlji. Puno toga mi nismo. I sve što nismo, odjednom dolazi u prvi plan i preuzima naš cijeli identitet. Definiramo se pomoću onoga što nismo, i na pravom smo putu baš to postati, jer svaka praznina vapi da bude popunjena.
Spirit of Tara 