Tvoje rane te ne definiraju. Loša iskustva iz prošlosti te ne osuđuju na patnju i bol. Postoji izlaz.
Ali ja bih svoje rane uzela u obzir. Štoviše, prigrlila bi ih i čuvala kao najdražu pjesmu. Neka budu dio moje definicije, neka budu dio onoga što jesam, i neka moja definicija bude ova – Ona ranjena koja je odlučila nastaviti u ljubavi. Ona koja je znala da će dobiti priliku sebe izliječiti, i ne smeta joj rana, ne smeta joj bol, može živjeti, ne samo preživjeti i nastojati preživljavati, nastojati progurati još jedan dan bez nade, bez vjere, bez razloga za spas.
Neka me moje rane definiraju.
Ne mogu izbrisati prošlost, niti želim. Želim u sjećanju zadržati taj trenutak kada je nešto u meni progovorilo da se isplati voljeti. Da možda u ovom trenutku nema smisla, da zvuči suludo, ali da će se prije ili kasnije pokazati da se isplati voljeti. Da se ne isplati poravnavati račune, već da se više isplati da mi netko ostane dužan. Da mi netko ostane dužan ljubavi.
A ako ja nastavim u ljubavi, taj dug se briše. Nitko mi ne može dugovati ono što sam si vratila. Više mi ne treba.
I tako prolazim kroz život, puna ljubavi, puna svojih rana. Prate me izgubljene duše koje misle da su mi dužnici.
Pred njima otvaram svoje rane, brižno sam ih čuvala. Ubacim zrnce ljubavi, da se osjete prihvaćeno, a rane neka im pokažu da se na mene ne mogu osloniti. Da nemam čarobni lijek koji briše bol, već da čarolija leži u ljubavi. Da ljubav ne briše rane, ali ih prihvaća i voli.
Tokom vremena sam postala ljubav. Otvoreno oduševljenje, otvorena rana. I još se uvijek čudim koliko je popularna ta potraga, ta utrka, to obećanje čarobnog štapića koji briše bol. Zašto išta brisati kad možeš voljeti?
Ljubav je jača.
Zašto oni koji tako očajnički žele biti jaki ne odaberu snagu?
Snagu. Ljubavi?
Mora da im je to novi koncept. Ali ne brinem se. Ako nema snage, bit će rana i puno novih prilika da se pati, da se čezne, da se bude prisiljen prigliti snagu ljubavi.
Doći će dan kad će u snazi ljubavi biti jedini spas. Postoji izlaz.
Spirit of Tara 