Protočna sam, nevidljiva, suptilna i laka. Digresija koja će te omesti, pa nećeš primijetiti da ti skidam suvišan teret s leđa.
Ali ako me primijetiš, ako svjedočiš tome kako me tvoj teret gazi….
Tu se najčešće moji odabranici prepadnu, i počnu se osjećati krivi.
Pobjegnu, ne ostanu dovoljno dugo da me vide kako nestajem. Ne vide kako me težina njihovog tereta povukla tamo gdje želim biti, ne dopuste da me proguta ljubav i da im se obnovljena vratim. Ne mogu stisnuti zube i odgledati taj mučan prizor u kojemu se raspadam, i malo pričekati.
Pobjegnu, i prestanu mi davati svoj teret koji je moja karta za potpuno oslobođenje.
Ako mi prešutiš svoju ranu, ako mi ne predaš svoje muke, ako me nikada ne zatražiš za pomoć, za oprost ili objašnjenje, zakidaš me za ljubav. Zakidaš me za priliku da živim u blaženstvu. Zakidaš me za priliku da se osjetim živom.
A ako se želiš osjećati krivim, u redu. Ali nemoj se osjećati krivim zato što misliš da si me povrijedio, osjećaj se krivim zato što mi nisi dao priliku da ti oprostim i da ti objasnim. Osjećaj se krivim zato što si me zakinuo za blaženstvo, jer ne mogu biti mirna dok i ti nisi sretan. Ako misliš da si kriv, dođi mi da ti oprostim.
Učini mi uslugu i dopusti da budem ta mala, kratka, nebitna digresija koja će te omesti.
