Zec ti laže

Jednog dana, naletila si na Zeca. I taj Zec bi te učio Magiji.

Ali umjesto da te nauči, Zec te zavrti, i uvjeri da se nešto misteriozno događa, da bi te nasamario i namamio u život.

Stvara iluziju, Božanstvenu komediju, Đavolju tragediju, da ti krv uzavre i srce brže zakuca, da poželiš uskočiti u tu predstavu, da se namjeriš ovladati tim svijetom.

Priča ti priču i navodi te da pomisliš da postoji nešto jako uzbudljivo tamo izvan, tamo samo malo dalje.

Zec te mami da napustiš svoj centar.

Priča ti priču da postoji nešto čime možeš upravljati, tamo, izvan tebe, samo malo dalje.

Laže ti da bi te namamio da se pokreneš, da počneš živjeti. Nudi ti svijet uzbuđenja u kojemu moraš zaboraviti na sebe da bi ga mogla doživjeti. Moraš zaboraviti na sebe da bi išta mogla proživjeti.

Zec ti laže, a sama si ga izvukla iz šešira. Odlučila si da saznaš sve ono što već znaš, uz malu pomoć zaborava i nevine, bezazlene obmane. Sama si ga zamolila da ti briše sjećanja i izmišlja svjetove u koje možeš ući.

Ono što znaš, odlučila si da saznaš pa da se osjetiš kao pobjednica u igri sa tisuću izlaza, koje ćeš uporno ignorirati zato što si došla postojati.

Zec ti laže, a možda lažeš sama sebi.

Možda sama stvaraš svjetove u koje želiš ući.

Možda samu sebe vučeš iz šešira, i ne postoji neka neobjašnjiva viša sila?

Možda samoj sebi pričaš priče o svjetovima u koje misliš ući? Je li to Magija?