Toliko sam brza da zaboravljam. Toliko često trčim da se ni ne zaustavljam. Nikad nije da nisam u pokretu, uvijek brzam, idem uokolo-naokolo, stalno nešto okrećem i zapetljavam.
Vratit ću se u centar, jednom. Ali ne sada, kada ima još krugova za optrčati, još štafeta za predati, još života u kojima mogu sudjelovati.
Tu sam da iskačem iz grmlja, da poskrivećki gurnem pa da se pravim da ništa nije bilo. Da mijenjam tijekove ljudskih života, a onda da ih ostavim same sa njihovim reakcijama. Tu sam da pokrenem lavinu događaja, a mene da ništa ne dira.
Ovdje sam isključivo kao mutikaša.
Da nestanem kad dođe do posljedica, da ostavim ljudima slobodne ruke kada na raspored dođe promjena.
Tu sam da im bude dovoljno neugodno, a opet da se ne osjete ugroženo, i da sami krenu rješavati probleme koje sam ja za njih stvorila.
Hvala, bio bi red da ponekad kažu, jer bez mene ne bi postali ništa od onoga što sada jesu, i ne bi bilo fer da lažu, da su veliki životni majstori, sposobni, snalažljivi i važni, kad većeg umijeća nema od umijeća stvaranja problema.
