Danas u mom hramu – Prometej

Prometej mi je sad uletio u misli.

Dao vatru ljudima. I završio kao što je završio.

Što bi značilo, ako društvu ponudiš išta iole istinski korisno, računaj na to da ćeš završiti prikovan za stijenu u nekom bespuću, ali da će ti netko redovito dolaziti kljucati jetru.

Ne smijemo razljutiti bogove, nipošto.

Nadalje, vikipedija kaže da se Prometej spominje u mitu o rođenju Atene. Zeusa je bolila glava, i Prometej je našao lijek – udarao ga je kamenom po glavi dok se nije raspukla, i iz glave se rodila Atena.

Znači, tim prenapuhanim Jupiterovskim tipovima treba razbiti glavu da bi se rodila mudrost. Zanimljivo.

U drugoj verziji mita glavu razbija Hefest, kovač, moja sorta. Slobodno mi dodajte čekić.

A kako je došlo do Prometeja?

Ovako…

Znanje je sloboda, dostupno svima. Ali kad posegneš za znanjem, pripremi se i na oprost.

Pripremi se na opraštanje svima koji će ti iz neznanja i straha pokušati nauditi.

Pripremi se i na opraštanje samoj sebi, jer kad ti se otvore oči…

Sa novim znanjem, ne gine ti nego da vidiš i sebe u ulozi zlikovca.

Pa, umjesto da odbaciš znanje i nabaciš si okove samo da bi imala iluziju vlastite dobrote, daj znanju priliku.

I umjesto da prihvatiš znanje te se prikuješ na stijenu s namjerom vječne osude, probaj nešto drugo.

Oslobodi se.

Prihvati sebe, prihvati znanje, pa si oprosti.

Jedino tako možeš preuzeti svoje odgovornosti i živjeti.

Jer čemu, prikovat se na stijenu, i kljucat si jetru, unedogled…

Čemu, ne znati ništa, samo da nas ne boli vlastita glupost?

Čemu?

Idemo dalje, gluplji nego sutra, pametniji nego jučer.

Za oprost spremni, za glupost otvoreni, da ju modificiramo u znanje.