Slušam o njima – moćne, snažne, izdržljive. Cijeli svijet drže u svojim rukama.
Zamišljam ih – mudre, važne, nedodirljive. Carstva grade na svojim greškama.
Vidim nju – tijelo ne odaje nikakve tajne, šuti i ne pokazuje snagu.
Lagano je pognuta – težina koju je odlučila nositi ju ne opterećuje.
Naučila je, ili je znala, koliku težinu može ponijeti, i kako biti u miru sa onime što je u mogućnosti, i sposobna, postići.
Lagano pognuta, tek toliko da na trenutak odmori, izdržava moj pogled koji ju procjenjuje.
Tek što je težinu skinula s leđa, ja sam joj na njih sjela, a ona me čvrsto drži.
Neustrašiva u svojoj šutnji, veličanstvena jer je nekako znala
Da sam teškoća koju lako voli
Da sam težina koju rado nosi
Da sam teret koji njoj pristaje
Ta jedina carica koju priznajem
Spirit of Tara 