Carica

Slušam o njima – moćne, snažne, izdržljive. Cijeli svijet drže u svojim rukama.

Zamišljam ih – mudre, važne, nedodirljive. Carstva grade na svojim greškama.

Vidim nju – tijelo ne odaje nikakve tajne, šuti i ne pokazuje snagu.

Lagano je pognuta – težina koju je odlučila nositi ju ne opterećuje.

Naučila je, ili je znala, koliku težinu može ponijeti, i kako biti u miru sa onime što je u mogućnosti, i sposobna, postići.

Lagano pognuta, tek toliko da na trenutak odmori, izdržava moj pogled koji ju procjenjuje.

Tek što je težinu skinula s leđa, ja sam joj na njih sjela, a ona me čvrsto drži.

Neustrašiva u svojoj šutnji, veličanstvena jer je nekako znala

Da sam teškoća koju lako voli
Da sam težina koju rado nosi

Da sam teret koji njoj pristaje

Ta jedina carica koju priznajem