Rak i Jarac – Usudi se pomisliti da zaslužuješ sve što imaš

Rak je zbunjen. Vrijeme je da mu mudri Jarac objasni neke stvari…

Rak

Gledam Jarče, to tvoje zdanje, i pitam se – nije li to previše? Nije li to nepotrebno?

Jarac

Nepotrebno? Čudim se što mi baš ti to govoriš… Jer svo ovo vrijeme, šapućeš mi nešto drugačije. Tih si, ali tih sam i ja, i dobro čujem što mi govoriš.

Želim dom.

Shvaćam te. I volim te. I zato sam ti dom i pružio. Otišao sam u svijet u potragu za kamenjem, da bih ti osigurao te zidine koje će čuvati toplinu za kojom čezneš. Malo po malo, na vlastitim leđima, isprebijanim od muke, donosio sam to hladno blago. Polagao sam kamen po kamen, okružio te naznakom zidina.

I znaš što se dogodilo? Postajao si sve jasniji, sve glasniji, sve sigurniji. Tvoje nemirne vode tražile su posudu u kojoj će se kovitlati. Da se ne izgube, ne razliju, da ih ne popije moja zemlja.

Ja sam suh, hladan, nepomičan, i znam, takav ti mogu naškoditi. Ali ako se potrudim, mogu biti točno ono što želiš – ograda koja te čuva od drugih i od samog sebe.

A to što kažeš da je previše… Što misliš odakle mi snaga? Da nosim taj teški teret? Da putujem daleko, i da se izdaleka tebi vraćam?

Kad te vidim, oči su ti tople, kao da sjediš pored ognjišta kojeg sam ti naumio sagraditi. Tvoj zagrljaj je nježan, makar te moje zidine nisu još zaštitile od divljih oluja. Tvoj poljubac je ljubav, makar ti ja još ljubav nisam pokazao.

Divim ti se. Tvoja snaga je ta koja me pokreće. Ti si moj dom. I uvijek iznova ću ti se vraćati. Dok me grliš, ljubiš, dok s tvojih usana teku nježne riječi, ja pažljivo slušam. Omakne ti se s vremena na vrijeme i otvoriš svoju dušu. Pa ja za tebe odem u daleki svijet. Da bih ti donio to o čemu sanjaš.

Pa nije previše. Snagu si mi dao ti. I nije nepotrebno. Jer sam si to zatražio.

Usudi se pomisliti da zaslužuješ sve što imaš. Jer zbog tebe sam uspio preživjeti sve nedaće na putu.

Usudi se pomisliti da zaslužuješ sve želiš. Jer ti mi daješ dovoljno snage da ti želje ispunim.

I ako nisi još primijetio, ti moje zdanje gledaš iznutra. Nije li to onda tvoje zdanje? Nije li vrijeme da ja tebe zagrlim, kao što si ti mene, nebrojeno puta dosad?

Ja tebi neću reći hvala. Ja ću ti reći – Volim te.