Strijelac i Škorpion – Odakle ti vjera da kreneš na ovo putovanje prema meni?

Strijelac

Ti umireš. Ja ti se divim. Koja je to hrabrost, koja je to vjera, koje je to znanje… Znanje da taj svijet nije jedino što postoji. Tako lako si se bacio u ono što ostali vide kao ništavilo.

I gledala sam te kako umireš. Polako. Dostojanstveno.

Gledala sam te kako nestaješ. Iz svog svijeta.

Gledala sam te kako prelaziš na drugi. Na moju stranu obale.

Gledala sam kako drugi liju suze za tobom, kako vrište od bola što te gube, kako te proklinju jer ipak znaju da si sam odlučio da ih napustiš.

I ti si nježno i dostojanstveno nastavio put prema meni.

S nekom gorkom nježnošću poslao si posljednji poljubac onima koji ostaju, onima koji još ne znaju kamo ideš.

Odakle ti hrabrost da voliš toliko?

Odakle ti hrabrost da nastaviš svojim putem, makar se oni slamaju zato što te više nema?

Odakle ti vjera da kreneš na ovo putovanje prema meni?

Škorpion

Nemam hrabrosti, nemam snage.

Umoran sam.

Uništen.

Ali ne mogu protiv sebe. Ne mogu a da se ne uništim još i više. Čujem glasove oko sebe, viču – Nemoj! Prestani! Zašto si to radiš?

Ali to je jače od mene. Ljubav prema razaranju. Poriv da uništim. Jer cijelo moje biće vrišti da nešto ne valja. Da to nisam ja, da nisam iskren.

Ne potpuno.

I umoran sam od laži. Moj život je poput mračnog tunela, i samo nailazim na laž, jednu za drugom. Laž, laž, laž. Pa uništavam. Bijesno, luđački, razočarano, očajno.

Učili su me da volim Život, a ja samo sijem Smrt. Nekih dana, sam sebi u oči ne mogu pogledati.

Ali…Čekaj malo… Što si rekla? Da ja umirem?

Ja?

Umirem?

Jarac je slušao taj slatki razgovor svojih prijatelja. Vratila su mu se sjećanja.

Slatka sjećanja na ljubavne razgovore onoga koji se prepušta i one u čije ruke će pasti. Znao je što mu je činiti, učinio je to već nebrojeno puta dosad.

Mnogo je nenaseljenih koliba na njegovoj planini. Otišao je do jedne, namjestio postelju.

Da ljubavnici odahnu, predahnu, da se stope. Da se zagrle i zaspu.

Pa da počnu sanjati…