Ti, Ljubavi moja, si Anđeo

Ti, Ljubavi moja, si Anđeo.

Rekli su ti puno toga, ali ovo možda ne.

Rekli su ti da te čuvaju. Anđeli. Jedan. A možda i dva.

Rekli su ti da imaš te Anđele čuvare, pa povjeruj im na trenutak, primi za ruku jednog pa drugog, neka oni rašire svoja krila pa neka polete.

Letjet ćete u Svjetlost. Zaslijepit će te.

Počet ćeš zaboravljati, pa ćeš se početi prisjećati.

Prisjetit ćeš se da ste jednom davno bili zajedno, na istom Izvoru, na istom mjestu.

Blijedit će sjećanje na tvoje Anđele, na one koji su nešto više, nešto svetije, nešto čišće…

Nestat će Anđela. Ostat ćeš samo ti. U Svjetlosti. Među oblacima. Nosit će te tvoja krila.

Tvoje lijevo krilo suosjećanja i milosti, tvoje desno krilo srčanosti i poštenja.

Leti malo. Prepusti se Svjetlosti. Uživaj.

I onda polako…

Spusti se sad.

Sleti.

Uvuci svoja krila.

I raširi ih opet kad ti budu potrebna. Tvoje lijevo krilo suosjećanja i milosti, tvoje desno krilo srčanosti i poštenja.

I ne zaboravi.

Na njih, na tvoj let, odakle dolaziš i zašto se uporno vraćaš.

Nije lako, znam, biti Anđeo i živjeti Zemaljskim životom. Kad ti bude teško, raširi svoja krila i zagrli se.

Zagrli se pernato, sveto, čisto. Zagrli se i prisjećaj, odakle dolaziš i zašto se ovdje uporno vraćaš.

Samo ne zaboravi,

Ljubavi moja,

ti,

ti si Anđeo!