Prije par godina pisala sam za jedan studentski portal, i u potrazi za zanimljivom temom, posegnula sam za tarot kartama. Izvukla sam ih tri. Osvanula je karta Sunca, Obješeni čovjek, i neka nimalo nebitna treća koja je ipak ostala zaboravljena. Sunčeko koje nam govori da smo generatori vlastite životne sile, te Obješeno Čeljade koje nam govori da se puno toga zanimljivog događa i u životnim zastojima. Da i kada život prividno stoji, nešto se kreće. Paf – Što je uzrok dosade? – sinula mi je tema, obasjala kao jutarnje Sunce, a Obješeni me vezao poput mačka za rep i natjerao da sredim misli i napišem slijedeće:
Što je uzrok dosade?
Što je uzrok dosade? Što se događa kad se ništa ne događa? Ako nam se čini da oko nas vlada mrtvilo, to je znak da pogledamo bliže, da centar svoje pažnje postavimo na sebe.
Ako primjetimo nedostatak vanjskih poticaja, događanja i svijet nam postane siv, vrijeme je da razotkrijemo jednu od tajni života – da smo mi svoje vlastito Sunce. Da ono što naš život čini uzbudljivim nije ništa izvanjsko, već mi sami.
Unutarnji i vanjski svijet
Svijet oko nas je naš odraz. Kad smo u kreativnom zanosu, radosti, veselju, stvorimo takav energetski impuls da se oko nas počinju događati uzbudljive stvari. Kad fokus previše prebacimo na van, prestanemo djelovati kao stvaralački izvor te realnosti. Kad povjerujemo da je sve to zaista izvana i prestanemo napajati tu predstavu svojom energijom, predstava se gasi. Prestaje biti uzbudljiva jer smo mi ugasili svoj plamen. Ne znajući da smo generatori te igre, izgubljeno gledamo oko sebe i pitamo se – kuda su svi nestali? Zašto se ništa ne događa? Zašto je život odjednom postao dosadan?
Kad krene dosada…
Kad krene dosada i tresemo se od frustracije i nestrpljenja za novim doživljajima, koja je poanta toga iskustva? Pošto se u svijetu izvan nas ništa ne događa, pogled usmjeravamo sve bliže i bliže sebi. Hvatamo se za grančice, pretražujemo po onome poznatome ima li još nešto od onog nekadašnjeg uzbuđenja. Krug se sve više sužava dok ne ostanemo potpuno sami, i jedina osoba s kojom možemo provesti vrijeme jesmo – mi.
Sami sa sobom
Svašta se može dogoditi kada se počnemo družiti sami sa sobom. Na početku smo skeptični, ponekad i zlobni – pa taj Ja ne može biti toliko zanimljiv kao najnoviji film, koncert, putovanje. Taj Ja je bezveze. Da, taj Ja ima svoje interese i poseban pogled na svijet. Ali sve je to bez veze. Izvan nas je uvijek postojalo nešto bolje. A sad smo izvisili. Ostali smo sa svojim Ja.
Odbačeno Ja
Mogu proći dani, mjeseci, godine dok konačno ne pružimo ruku tom sirotom zanemarenom Ja, i pitamo ga – želiš li se igrati sa mnom? Ne trebamo odvojiti posebno vrijeme za druženje sa svojim Ja – izvan nas se ništa i ne događa. Život se pobrinuo da nemamo drugog izbora, ali samo zato da bismo mogli napraviti najbolji izbor. Jer nakon nekog vremena shvatimo – pa ja i Ja volimo iste stvari, razmišljamo na isti način i tako nam je zabavno zajedno!
Ja u šetnji
Radost i veselje su se vratili u naš život i mi naše Ja vodimo u šetnju. Želimo ga pokazati svima, Ja je tako zanimljiv, tako poseban! Kako volimo to Ja! Ono naprosto sjaji, plijeni poglede, svi ga primjećuju! Kako smo samo ponosni na svoje Ja!
I nevjerojatno – svi koje susrećemo su isto tako posebni, sve je opet uzbudljivo i novo! Idemo u avanture s Drugima, koji su tako zanimljivi, slijedimo i njih u njihovim avanturama, upoznajemo još Drugih! I oni su tako zanimljivi!
Drži me čvrsto
Ali čekajte malo, sjedi li to naše Ja opet u kutu, zanemareno i tužno? Je li život opet postao malčice dosadan?
Idemo ispočetka.
Gdje si Ja?
Volim te.
Idemo se igrati, pa idemo u šetnju.
Primi me čvsto i ne puštaj me.
Zvizni me jako ako se previše zagledam u Druge.
Spirit of Tara 