Healing, Ritual and Awareness · Scorpio · Taurus

Bik-Škorpion priča – Zvižduk nevine Ljubavi, ne zaboravljam

Bijaše vrijeme Škorpiona. Selom je vladalo beznađe. Posvuda su odjekivali divlji Zmajski krici. Seljani i Seljanke bili su prestravljeni, svakim danom očekujući zvjerski napad i uništenje svega što su stekli, a toga i nije bilo puno.

Seljani su se osjećali nemoćno, nisu bili dorasli zadatku borbe protiv moćnih Zmajeva. Seljanke su isto klonule duhom. Obuzete strahom, nisu imale snage pružiti ljubav. U to vrijeme, Seljani se više nisu osjećali kao Muškarci, Seljanke se više nisu osjećale kao Žene. Ali čvrsto su se držali za ruke. Muškarci bez Moći, Žene bez Ljubavi, u zajedničkoj sramoti, našli su snagu.

U to tamno, zlosutno vrijeme, ne bi čovjek očekivao, ali rodila se i nova ljubav. Jedan Seljan, usprkos svojoj nemoći, pronašao je svoju Seljančicu, koja je ga prihvatila, makar je, obuzeta strahom, živjela na pola srca. U tami, našli su svjetlo – meku i toplu prisutnost Ljubavi.

Dani su prošli, krici su prestali. Seljani i Seljanke mogli su početi novi život, u sigurnosti i bogatstvu. Mogli su slobodno obrađivati zemljište, ubirati plodove i uživati u svojoj ljubavi koja je u onom mraku narasla do nezamislivih granica.

Tek što su se riješili Zmajske opasnosti, Seljančica sa svojim Seljanom radosno izađe u polje. Srca im puna radosti zbog slobode, noge željne brzine. I potrčaše naprijed, brzo, brzo… Ali svaki u svom smjeru.

Seljančica je poletila prema Jezeru, Seljan se nije ni osvrnuo, a već je bio u Šumi. Omamljeni, zasljepljeni, dugo im je trebalo da shvate da – nisu više zajedno. A kad su shvatili da su razdvojeni, srce im otruje gorki okus srama što su se napustili, pa makar na tren. Pojurili su natrag, izgrlili se, izljubili se, i zavjetovali – svuda će ići zajedno. Bit će nerazdvojni, kao i prije, i uživat će u svemu, zajedno.

Ali Seljančici se nije išlo u Šumu, Seljana nije vuklo Jezero. Šutke su se držali svog dogovora, ne razdvajajući se ni na tren, zamjerajući si sve više i više. Bilo je Seljana i Seljanki koji su posjećivali i Jezero i Šumu, i voljeli oboje. Ali ova Seljančica nije htjela čuti ništa osim tišine Jezera, a ovaj Seljan je samo želio da mu se u kožu urežu ogrebotine od trnja i granja.

Nisu još dugo mučili muku. Seljančica je šutke uskočila u jezero, Seljan je pjevao svoju pjesmu drveću i pticama. Nit sretno, nit doviđenja, toliko im se smučilo biti zajedno. Nisu pripadali istim mjestima.

Godine su prošle, ali ipak nisu bili potpuno sretni. Onaj sram zbog razdvojenosti im se uvukao duboko u srce, i živio tamo ispod svih njihovih veselja i radosti. Seljančica nije više mogla izdržati taj trn boli u njenoj sreći, pa je sjela uz Jezero i zagledala se u duboku vodu.

U vodi je vidjela njega, kako šeće šumom, pjeva pticama i zapinje o granje. Vidjela je osmijeh na njegovu licu, ali i trn tuge koji je tražio oprost, odriješenje od grijeha i utjehu. Zazvala je taj trn, odlučna da ga ukloni, za sebe i za njega.

Zašto si tu, zašto se zabijaš u naše meso i podsjećaš nas na naše najteže i najjače dane? Zašto ne dopuštaš da zaboravimo na našu Ljubav i krenemo dalje? – zazvala je Seljančica Trn. Zar ne želiš da zaboravimo na našu Ljubav? 

Odjednom, osjeti kako joj se trn zabio još jače u srce i prošaputao – Ljubav se ne zaboravlja…

Neki blaženi otrov sad joj pohrli iz srca u glavu, na tren oslijepi, za čas padne na tlo, pjena joj izađe na usta. Istrese joj se cijelo tijelo, i smrad srama počinje napušati njenu kožu. Neko vrijeme je, prožimana slatkom gorčinom, ležala na obali. Kada je sva gorčina napustila tijelo, podignula se s tla i sjela. Očiju uprtih u površinu Jezera, u vodu u kojoj je vidjela svog dragog, rekla je čarobne riječi:

A da pustimo ‘Tebe i Mene’ da negdje žive, daleko od nas?

Daleko u prošlosti, neka imaju svoje trenutke, neka žive, neka se raduju, neka se vole.

Zašto nam sada tako smetaju? Što je to tebi i meni smetalo u ‘Tebi i Meni’? Zašto mi nikada nismo prihvatili Nas?

I tko je počeo bježati prvi, ti ili ja?

Istovremeno, to valjda znaš.

Mi smo počeli ugrožavati mene. Mi smo počeli ugrožavati tebe. To prekrasno Mi je postalo prijetnja za nas. 

Godine su prošle.

Ti više nisi ti, ja više nisam ja.

Izađimo mi iz te priče,

i pustimo ‘Tebi i Meni’ da žive negdje drugdje,

negdje daleko, negdje davno.

Pustimo da nastanu sjećanja.

U tom trenu, u Šumi, iskoči Trn iz Seljanova srca i poleti prema nebu, pretvorivši se u dvije zagasito crvene ptice.

Tko ste vi, odakle ste došle? zabezeknuto upita Seljan.

Došle smo iz jednom davno, kad si volio dok je bilo najteže. Došle smo iz onih vremena, kad o Ljubavi nije moglo biti ni riječi, pa si zviždukom Ljubav održavao na životu.

Seljana ovaj odgovor još više zbuni, pa osjeti kako mu glavu opsjeda neka praznina, kako istjeruje sve misli, pomisli i zamisli. U trenu se nađe na podu, prazne glave i mirna srca.

Kad je otvorio oči, sve mu je bilo novo. Ni ptica se sjećao nije. Ali ih je vidio, na grani, prekrasno zagasito crvene, kako cvrkuću…

Ah, to je zvuk nježne, nevine ljubavi… Znam… Jako ju dobro poznajem… – reče Seljan sam sebi…

Jako ju dobro znam…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s