Ribe – Požalila sam tišinu

Ja sam vječna duša u prolaznom tijelu, vječna ljubav u prolaznim vezama.

I zaboravila sam da je vječnost neprekinuti slijed krajeva i početaka, koji je izronio niotkud i ne vodi nigdje.

Zaboravila sam na taj ritam života i smrti i sada se osjećam krivo.

Krivo, zato što sam prešutila koliko te volim, i konkretno zašto.

Osjećam se krivo zato što sam prešutila sve detalje. Ne znaš da si me oduševio, da te cijenim i da ti se divim. Ti to ništa ne znaš, a opet, meni je rečeno da šutim.

Zašto? Zar moraš sam saznati da si vrijedan ljubavi?

Volim tišinu, prirodno mi je šutjeti, ali ovo bih ti tako rado rekla, i ne bih prestajala pričati o tome koliko si divan i koliko sam zahvalna što te znam.

Nikada nisam više požalila tišinu, jer o ljubavi bi se trebalo pričati.

A onda opet, kad pokušam, stegne me grlo, nema tih riječi.

Nema riječi koje opisuju tišinu proizašlu iz ljubavi, pa nastavljam šutjeti.

U šutnji će se naći i molitva, za tebe i za svakoga kog volim, da osjetite, da znate, ono čemu nije suđeno da se kaže.