Lako ih je bilo izgubiti, pa zašto ih još tražim?
Tonem, umjesto da plivam.
Nepotrebno se suočavam, umjesto da izbjegavam. A ta mi je mogućnost dana na dar.
Imam sposobnost predosjetiti, i onda zaobići ono što nanosi bol. Nije li to divno?
Ali kad zaplivam, utopim se u tom jednoličnom blaženstvu, i obuzme me sumnja. Možda ne smije biti ovako lako? Preplavi me krivnja. Meni je bolje, meni je lakše.
Odjednom, gubim se.
Možda ih nisam smjela izgubiti. Možda je trebalo biti dramatično, napeto, teško, možda smo morali osjećaje pretočiti u riječi, a od riječi isklesati djela.
Od same pomisli na težinu, postajem teška i tonem, i tamo me čekaju izgubljeni, oni koji su se zavjetovali dubini na vjernost, vjenčali se s mrakom.
U njihove se zavjete ne smijem miješati, znam.
Odbacujem težinu, izranjam, neko vrijeme samo plutam.
Prepuštena sam struji, no mislim da sam izgubljena, i da sam opet nekog bitnog izgubila.
Ako si to ti, slobodno me nađi.
Uroni u oprost, pa me potraži.
Spirit of Tara 