Vjerujem da u svakome od nas leži nešto dobro.
To mi treba da preživim.
Jer ako izgubim vjeru, ako pomislim da postoji netko koga bi mogla susresti bez te ljudskosti, bez imalo dobrote, preostaje mi prestravljenost, preostaje mi strah.
Strah će se pretvoriti u paranoju, a paranoja će me odvesti u ludilo.
Tako da, vjera je moja zaštita. Slijepa vjera.
Moram zažmiriti na jedno oko da bih vjerovala. Bar neko vrijeme, dok ne uđem u srce i počnem gledati drugim očima, dok ne počnem gledati nevidljivo, koje, gledajuć kroz obične oči, nalikuje na ludilo.
Da nađem svoje neobične oči, žrtvujem vid. Hodam slijepa, da me ne ubije paranoja, da me ne dotuče strah.
Kad nađem svoje neobične oči, širom ih otvaram, ali sad skrivam sebe.
Bježim od ljudi, odlazim tamo gdje na mene može nabasati samo isti sljepac koji sam ja nekad bila.
Kad dođe, postavljam mu nogu, pomažem mu da se spotakne i od šoka posegne za vjerom.
Nadam se, vjerujem, da će uspjeti pobjeći od ludila, i šapćem mu – Budi kao ja.
Spirit of Tara 