Ponovila se priča.
Opet jedno hodočašće prema nezahvalnosti koje je zaboravilo što je duša.
Pitaj boga kako, pitaj boga zašto.
Pitaj boga, ali mene ne.
Ja ne znam, niti je moje da povezujem konce, da pletem priče od zaostale paučine.
Nije moje da shvaćam, moje je da otkucam kao kazaljka u puni sat, da proglasim da je ovdje i sada novi početak, i da sve što je bilo zapisano o onom što je bilo proživljeno, sada se šalje u dah i izdiše se.
Izdiše se i pušta se u vjetar, koji do svih nas može doprijeti bilo kad, pa možemo udahnuti zapise i naputke koje smo si ostavili da plutaju okolo i naokolo. I da nas ne dave.
Na meni je da cijenim vrijednost udaljenosti i da se maknem što dalje od varljivih uspomena koje od mene traže previše – da zaboravim na sebe.
Ne zovu me na sjećanje, već na smrt, vješanje, na puteve koje sam toliko puta prošla, i znam.
Pa svojim udahom i izdahom proglašavam:
Da je sada vrijeme za sve, čega je bilo ili ne, ali u novom ruhu, u drugom stilu, na novi način…
Brišem, zaboravljam, jer u zraku me prati znanje koje neprestano udišem.
Ja, sada, započinjem.
Spirit of Tara 