Puštam ove preskakajuće epizode, da se nižu jedna za drugom i stvaraju iluziju konzistentnog, smislenog života, koji teče s nekim ciljem, s nekim razlogom.
Vodi me viša svijest, ali opet sve izgleda isprekidano i čudno, i nigdje na vidiku se ne nazire smisao.
U takvom suludom, uvrnutom svijetu, bojim se da ću biti uhvaćena nespremna. Nepripremljena.
Ali za slučajne susrete se ne treba pripremati, oni imaju svoju kemiju, i svoju alkemiju, i nepripremljenost je jedan od potrebnih sastojaka.
Nepripremljenost je dar koji otvara vrata, blagoslov koji nas rješava nepotrebnih alata kojim smo popravljali situacije koje izgledaju kao posljednje u nizu uvrnutog života.
No taj uvrnuti život nam neprestano laže i glumi da ima reda i smisla, pa se osjećamo loše, kao da smo sami izazvali sve te kaose, jedan za drugim, a zapravo ničega nema osim praznine koja je sama sebe prevrnula, izvrnula i izokrenula, beskonačno mnogo puta, i nastavlja u istom tonu.
Nastavlja se savijati, sabijati, pa razvlačiti, da bismo se mi odvažili junačiti, i od nečega što je prazno napravili priču.
Da bismo izazvali u postojanje još jednu od svih mogućih komplikacija, još jednu od onih prevrtljivih situacija koje uporno tvrde da imaju smisla.
Spirit of Tara 