Puno puta, previše, radila sam jednu te istu grešku koja me dovodila do istog nezadovoljstva.
Sad je vrijeme da budem snažna, da prebrodim svoje nemoći, da se trgnem i pogledam istini u oči.
Što sam učinila da nije bilo moje? Što sam dopustila samo zbog straha da ne izgubim neku mogućnost?
Trebala bih se naviknuti gubiti, biti gubitnik, bit bez, biti sama, biti nevoljena, biti preboljena, biti… tko zna što…
Trebala sam još davno reći sama sebi, mislim da nešto nije u redu. Još sam davno trebala pomisliti da postoji nešto bolje.
Ne tražim zamjenu za ovo što imam, ali imam li ja što uopće? Ili se samo vrtim u kotaču vremena, i hvatam ono što mi iznova i iznova ispada iz ruke? Pa ili gubim ili od gubitka strahujem…
Nije li onda bolje nemati? Nemati ništa, ali biti sve što mi je potrebno? Nemati, ali postojati?
Nemati, ali postajati…
Čovjekom?
Spirit of Tara 