Trebam te.
Trebam taj osjećaj zemlje, želim znati kako je to biti potpuno tjelesan i prirodan.
Ne znam što ti je potrebno, gdje želiš biti, pa iako šutiš slično kao i ja, nađi način da mi pokažeš što ti treba.
Ako me napustiš, ako te povrijedim, izgubit ću jedinog učitelja. Ako te mojoj krivicom smrt odnese, tko će me naučiti živjeti?
Ti si me došao podučiti tjelesnosti, a ja tebe moram održati na životu. Koji paradoks! Ono što ne znam moram naslutiti, da bi ti bio dovoljno zbrinut, i ostao živ i zdrav, pa da mi možeš predati učenje, prenijeti znanje.
Ne naslutim li ono što mi želiš reći, brzo ću te izgubiti, i u nepovrat će nestati znanje koje si mi trebao predati.
A kad nestane znanja, ostat će nesposobnost.
Nesposobnost da se održim na životu.
Zato, zaklinjem ti se, slutit ću, slušati intuiciju, žrtvovati svoje ideje o tome kako bi trebalo biti, i dati ti točno ono što si me tražio, točno ono što trebaš.
Slutit ću, naslutit ću, šutjet ću, slušat ću.
A ti meni reci kako treba.
Spirit of Tara 